Golgota migranata na Vučjaku

U Bihaću je, pored kampa Međunarodne organizacije za migracije (IOM), na jednoj livadi već kampiralo 500 migranata. Oni nisu registrirani od strane IOM-a, tako da ne mogu dobivati hranu i njegu. U petak 14.lipnja u popodnevnim satima stigli su policijski autobusi i ti ljudi su pozvani da se ukrcaju u njih.

U Bihaću procjenjuju da na području tog grada boravi šest do osam tisuća migranata, što odgovara 20 posto tamošnjeg stanovništva. Kampovi su premali da ih sve prime i mnogi borave u napuštenim kućama. Svakodnevno se spominju provale u kuće. Zavladao je osjećaj nesigurnosti, potaknut i društvenim mrežama na Internetu. Autobusi su se zaustavili 10 kilometara izvan grada na makadamskom putu.

Ovo mjesto je više desetljeća služilo za odlaganje gradskog smeća. Preko smetlišta je tek navučen sloj zemlje. Stanovnici pričaju da se sve češće pojavljuje deponijski plinovi, poput metana. Granica EU-a je odavde udaljena samo pet kilometara, a između su minska polja. Ovdje postoje samo smrad, tri šatora i rezervoari za pitku vodu. Nema WC-a, tuševa, struje, kao ni medicinske skrbi.

Istovaren je iz jednog policijskog kombija. Zadrhtao je, vrisnuo od boli i s njim se više nije moglo razgovarati. Ostao je ležati u prljavštini, držeći ruke u predijelu slijepog crijeva. Autobus je krenuo. Nakon energične reakcije jedan drugi policajac je pozvao hitnu pomoć, koja je stigla tek za pola sata. Tri dana kasnije, prema informacijama iz bolnice, Abdul Rahim Bilal je otpušten.

U samo nekoliko dana policija je sve više migranata dovozila na Vučjak. Hvatala ih je svuda po gradu, u sporednim ulicama, na željezničkim prugama, posvuda. U gradu se sada može vidjeti tek mali broj migranata. Mnogi građani Bihaća osjećaju se napušteni od strane EU-a i vlade u Sarajevu. "Sada smo sami sebi morali pomoći", kažu oni.

Većina ovih mladića dolazi iz Afganistana, Pakistana i Sirije. Zatim slijede Indija, Egipat i Gaza. Ovdje od lokalnog Crvenog križa dva puta dnevno dobivaju kruh i juhu. Predstavnici IOM-a su bili ovdje i otišli. Nisu ništa učinili.

Suradnici lokalnog Crvenog križa u Bihaću kažu da za zbrinjavanje izbjeglica ili kupovinu sanitetskog materijala ne dobivaju novac od vlade u Sarajevu i IOM-a. Zbog toga je prije nekoliko dana upućen poziv građanima Bihaća, s molbom da doniraju hranu.

Neki migranti s Vučjaka su na putu deset tjedana, a neki čak tri godine. Oni pričaju o ratu u Siriji, terorističkim napadima i policijskoj samovolji u Pakistanu i raketama ispaljenima na Gazu. "Da je bilo moguće živjeti u našoj zemlji, ne bismo sada bili ovdje."

Jouma Al Hamid je u Siriji bio u jednom od Assadovih zatvora. On dolazi iz okoline Idliba. Na putu je već tri godine, godinu dana proveo je na Lesbosu u kampu Moria. "Ne mogu više", kaže ovaj 26-godišnjak. „Želim samo živjeti u kući, ništa više. Ovdje se bojim. Bojim se policije, kao i kriminalaca." Krijumčari traže 3.000 eura. On ih nema.

Oni žele da ih čuju. Ovo je njihov vapaj. Zbog toga sam sa sobom ponio papir i olovku. Jedna gospođa iz jedne francuske organizacije za ljudska prava napisala je ovo čitko umjesto njih. Očajnički pokušaj da dobiju pomoć.

Hassan Ali je deportiran na Vučjak, iako je kod IOM-a registriran kao migrant i dobio je mjesto u kampu Bira. On kaže: "Policija me uhitila u gradu. Kad sam im pokazao svoju IOM-karticu i rekao da sam smješten u Biri, rekli su mi da će me udariti ako to još jednom ponovim. Potom su me doveli ovdje. Zašto? To ne znam."

Hrana Crvenog križa se sastoji od dvije oskudne juhe dnevno. Ovdje nema struje, nema toaleta, nema tuševa i ne postoji mogućnost pranja odjeće. Gotovo svi imaju osip, izgrebane dijelom gnojne rane, krvava stopala i noge. Ovdje nema liječnika. Bolničari Crvenog križa kažu kako nemaju dovoljno materijala za brigu o ovim ljudima.

Najmlađi "stanar" ovog kampa ima 12 godina. On zapravo pripada kampu Bira ili jednom od hotela u kome su smješteni žene i djeca. Policija ga je također pokupila u gradu i dovela na Vučjak. Strategija prenatrpanog grada Bihaća je jasna: "Nestanite odavde." Krivci za to su odgovorni u EU-u i Sarajevu.

Europska unija ne može reći da nije ništa znala. Dva vojnika EUFOR-a su bila na Vučjaku i sve su vidjeli. Oni će o tome obavijestiti svoje glavno sjedište. Ova situacija jako podsjeća na rat u Bosni i Hercegovini. Bihać je bio "zaštićena zona UN-a", samo na papiru. Tada su ovdje boravili promatrači UN-a. Oni nisu učinili ništa. Isto kao i EUFOR danas.